Bekstvo

Odjednom iscrpljen svim tim svakodnevnim…dosadama..pricom koja se ponavljala..problemima..koji su mu izgledali tako iracionalni..Marko Lucic se suocio sa valom emocija I sjecanja na daleko djetinjstvo..neka draga lica..proslost..koja je delovala kao Atlantida.U misli mu pocinju da dolaze slike decaka koji juri za loptom..i osvaja svjet igrajuci fudbal..pored crkve..i divnog parka..koji su odrzavale casne sestre..sjecao se izgleda..i izraza njihovog lica..punog neke blagosti koja je tada delovala..tako.nestvarno slicna toplini koju djete oseti kad ugleda majku.ali ipak ujedno I nekako drukcija..a danas tek kako se to cini..kao  nesto neponovljivo.sestra koja zaliva cvjece..i ponekad uputi pogled na nas zaigranu djecu…koja su puna nadanja..i borbe za pobedom.tu pored njih..bila tako blizu jednom drugom svjetu..kom su samo tada pripadali..jos uvek cisti.i blagi poput…njih..Sada kao odrastao covjek..sve se to cini nestvarno daleko..nedokucivo…kako da je hiljadu prepreka..do suocavanja sa tim blagim majcinskim izrazom lica..toplinom..koja rusi svaku barijeru..kao da vise nigde nema te blagosti..ljubavi..koja nije od ovog svjeta..i koja je mozda samo tada najsjajnije sijala samo za te decake.koji su se igrali tu….pored I bili tako blizu.izvoru…a sada kao da plove mutnom rjekom..bez povratka..I vise nije bilo ni bitno..zasto je rjeka mutna..ostala je samo uspomena..otrgnuta u brzacima vremena..i branama koje su vestacki podignute…a zelio je da bar jos jednom osjeti dasak te blagosti..da mu srce nadje hrane…zelio je..